Bez obzira na prirodu oštećenja, sama činjenica do-(pre-)življavanja
ove vrste šoka, koji najčešće nastupa prilično iznenada i može varirati
od relativno male neugodnosti do životne pogibelji, tek je prva (istina
- i najdramatičnija!) polovica povratka u (koliko-toliko) normalan život!
druga je polovica lakšega ritma te (ovisno o obimu oštećenja) iziskuje
mnogo ustrajnosti i pozitivne nastrojenosti preživljenika/ce kao i strpljenja,
blagonaklonosti i shvaćanja/dobrohotnosti (treba li pozitivu uopće spominjati?)
uže i šire okoline - tj. ljudi koji su s njim/njom u svakodnevnom kontaktu.
"Uža" okolina je, nadajmo se, prilično samoobjašnjiv pojam, i senzibilizacija
se za ovakve poremećaje (tj. ljude pogođene poremećajima SŽS) obično vrlo
brzo razvije spontano! No to, nažalost, nije slučaj i sa "širom" okolinom:
prelako su slučajni namjernici skloni takve osobe etiketirati kao "pijance",
"narkomane", "zapuštene luđake" i sl.!...
Ta druga polovica se naziva rehabilitacija, i kako vidimo - potrebno je
da tu fazu aktivno prođu i pacijent i okolina! Ipak, ovdje ćemo se zadržati
na okvirnim momentima rehablitacije samoga pacijenta, s naglaskom na tipičnoj
rehabilitaciji nakon moždanog udara (kao ipak najčešćeg primjera takvih
stanja), a koja je prijmjenjiva i kod inih slučajeva oštećenja SŽS.
(logopedska + fizikalna terapija - riječ fizijatra, riječ fizioterapeuta);